|
There are no translations available.
Tamni oblak nadvio se nad lipim škojem i priti. Na žalost oblak nije od vodene pare
već ga čine sami stanovnici otoka. Možda ovo neće biti lijepi promidžbeni materijal za turizam, ali što je tu je i događa se.
Ve? neko vrijeme posje?ujem otok Ravu i svaki put mi je sve ljepše i ljepše provoditi vikend ondje daleko od bu?nih sadržaja grada, žurbe, vreve, galame i brzog ritma života kojem sam izložena preko tjedna. Kažu, da to godine donose svoje, kada tražimo ipak mirnija mjesta da bi se opustili i odmorili. Možda je i to?no iako se baš još ne smatram u nekim godinama.
Istina, Rava me na prvi pogled podsjetila na otok s kojeg sam ja, ali prije dvadesetak godina. Ne, nije ovo nikakva primjedba na možda nekakvu zaostalost, nego žaljenje za onim što je nestalo iz mojeg mjesta koje je sada postalo beton, asfalt, automobili, nedostatak parkirnih mjesta, kafi?i jedan na drugome, restorani u kojima za jadnu kvalitetu spize treba izdvojiti poprili?nu svotu novca, a vala u kojoj sam provela najljepše trenutke kupanja s društvom sad je mutna voda puna gatova s jedrilicama i jahtama svih svjetskih zastava i kupanje u takvom ne?emu je opasno po život ( zbog glisera) i zdravlje ( zbog sumnjivog kemijskog sastava mora).
Prije petnaestak dana pred o?ima mi se ukazao prizor od kojeg mi je u prvi tren zastao dah. Ali, nije od ushi?enja da bi se ubrzo povratio nego mi je sve više i više ponestajalo daha. Nastupilo je ?u?enje, nevjerica i na kraju zabrinutost.
U moru pred ku?om našla se pozamašna koli?ima šute ( otpadnog materijala od gradnje), željezne ograde s nekih srušenih skalina, dijelovi srušenog dimnjaka koji su zijevali svojim otvorima iz pli?aka kao gladne grabežljivice.
Nakon prvotnog šoka, po?eli smo tražiti autora tog remek djela u prirodi. To sad nastupaju problemi. Po?initelj se lako otkrio jer je samo jedna ku?a u susjedstvu u fazi nadogradnje i renoviranja. No, vlasnik ku?e je, ne obaziru?i na ?u?enje i negodovanje vlasnika ku?e ispred koje se otpad našao u moru, nastavio isto ponašati. Uz to je i bahato odmahivao rukom u stilu " baš me briga što tko govori, ja radim po svome". Pravi, pravcati šerif ( za sada još uvijek bez colta oko pasa, a i bez šešira i zna?ke - dakle, samozvani ! )
Vidjevši kako se s takvim, prošlovremenskim likom iz nekih izumrlih vremena , ne?e mo?i razgovorom ništa posti?i pokušali smo sa ostalim susjedima razgovarati. I vikend mi je protekao slušaju?i razli?ite verzije jednog te istog doga?aja, gledaju?i u ?udu i neshva?aju?i ljude oko sebe. Nitko od njih nije se želio zamjerati ve? spomenutom "šerifu" i svi su šutke promatrali i puštali da se doga?a . Jedini kojima je stalo bili su vlasnici ku?e pred kojom je otpad istresen u more. Možda zato jer su mla?i ljudi, sa djecom kojima bi trebalo ostaviti ?isto?u i prozirnost mora pred ku?om, onima koji ku?no sme?e odnose u dobro zatvorenim vre?icama u grad i bacaju u kontejnere, kojima ne pada na pamet zapaliti to sme?e u vrtu, ne zbog susjeda nego jer su nau?eni da se to ne radi, jer imaju nekakvo znanje o prirodi, kemiji, biologiji, o otjecaju razli?itih spojeva koji time odlaze u zrak koji opet oni udišu. Možda bi na ovom otoku za pojedince trebalo održati i poneko predavanje. Pa taman i tražili sponzore da im se plati dnevnica za prisustvo takvom predavanju. Možda bi ovo mogao i biti dobar prijedlog za kulturno i ekološko uzdizanje u sklopu fešte.
Za?udila me i ?injenica da je me?u osobama kojih se izravno ili neizravno ti?e novonastala situacija i osoba iz odgojno-obrazovnog procesa, dakle, moja kolegica. Moram priznati da me ta ?injenica malo i zabolila. Prije desetak godina u razredu sam djeci ( uzrasta 9 godina) ?itala "Pismo indijanskog poglavice ameri?kom predsjedniku" ( da , ono duga?ko, iskreno se nadam da ste za njega ?uli i ?itali ga bar jednom) i dvadesetak minuta dok sam ?itala nitko se od njih nije pomakao, progovorio, trepnuo, a još je prošlo nekoliko minuta nakom ?itanja dok nisu udahnuli i trepnuli. Zar je mogu?e da su devetogodišnjaci bolje shvatili od svojih roditelja, djedova i baka. Da, kažem djedova i baka jer da su se oni ponašali kao mi danas mi bi živjeli kao u filmu Mad Max ve? sada. Pitam se je li moja kolegica kada pro?itala to pismo svojim u?enicima. Zanima me reakcija njezinih u?enika i jako me zanima je li postigla ostvarenje odgojnog zadatka na tom školskom satu. Sama uop?e ne želim naga?ati jer nikako ne mogu povezati ponašanje te moje "kolegice" u stvarnom životu i njenog rada na radnom mjestu.
Nemaju?i drugog izlaza oni kojima je stalo morat ?e se sami nastaviti boriti za ono što ve?ina nas smatra svojim vlasništvom, a u stvari smo mi samo sastavni dio ne?ega što je nama još uvijek jako nepoznato i što je daleko snažnije i savršenije od nas ljudi - prirode.
Ali, borba malih ljudi koji su u ovom slu?aju sada i u manjini pri?a je koja je tek zapo?ela i možda ?e i ona biti jednog dana objavljena na ovim stranicama.
Ovo je bio samo " vrisak" osobe koja je promatra? u svemu ovome, ali kojoj je tako?er stalo.
Jadranka ?iki?
|
